Tajna Malecove glazbe

Stvarati znači dati neki oblik svojoj sudbini,
čovjek je jedini svoj cilj; stvarati znači
dva puta živjeti
(Ivo Malec)

Demijurška gesta s kojom je Malec šeferovski svijet zvučeće materije, njezinih pojava, sila i zakonitosti unio u tkivo i duh velike europske vokalne i instrumentalne glazbene tradicije, u koju je duboko i sigurno zakoračio u rodnom Zagrebu, upravljala je također njegovim promišljenim i lucidnim izborom spiritualnog i povijesnog konteksta, ljudskog i umjetničkog pobratimstva (I. M.). Time je određen profil energetskog naboja, oblik i karakter te tematska ulančanost i paučinasta povezanost stavaka njegove sanjane / ostvarene umjetničke i životne simfonije.

Uostalom, jedna isključivo elektroakustička kompozicija, koja je dio niza nosivih točaka sabiranja iskustava i znanja u njegovu graditeljskom luku, nosi znakovito ime: Triola ili simfonija za mene (1978). Ona je oštri kristalični konstrukt odjeka raznorodnih zvukova, glazbenih ideja i vibracija zvjezdanih konstelacija iz prostranoga Malecova univerzuma otvorena sudbonosnim susretom s ocem konkretne glazbe Pierreom Schaefferom. Malec je prodirao u dubine tek naslućenih prostora nadilazeći empirički karakter fundamentalnih istraživanja osobnim i kolektivnim skladateljskim radom sa članovima Groupe de la recherche musicale, u koju je pozvan 1958. Na tom nemirnom rasjedu izgradio je opus iznimne dosljednosti i koherentnosti snažnom misli i glasom, sa sviješću da je iskonsko čudo glazbe uvijek u spajanju dva tona, dva svijeta. Možda su najbolji primjer Exempla za veliki orkestar (1994) u kojima je, naglašava Malec, do usijanja zvučne materije „vodio zajedno obje prakse –elektroakustičke geste i pisačkog terena – i izvjesnu egzaltaciju, bilo zvuka bilo forme, no također i jednog i drugog.“

Ivo Malec primio je najveća francuska priznanja i nagrade / Izvor HGZ

Avangardna odlučnost

Schaeffer, „radikalni istraživač zvuka i slušanja s totalnim racionalizmom“ (M. Chion) u prijateljskoj je posveti nazvao Maleca „vjernim sudrugom u svim bitkama“. Bio je dragocjena Schaefferova spona s Muzičkim biennalom, angažirani borac i posrednik ideja, ciljeva i rezultata rada te filozofije pariškog studija i kruga Groupe de la recherche musicale. Istodobno je bio senzibilni tumač naslijeđenih situacija, težnji, ambicija i dometa zagrebačkog umjetničkog i intelektualnog kruga koji je Muzički biennale s Novim tendencijama učinio europskim laboratorijem suvremene glazbe i umjetnosti, i to na pragu ere dominacije stroja u kulturnoj i umjetničkoj sferi.

Jure Kaštelan upravo je o toj temi raspravljao u uvodnom tekstu kataloga izložbe 61, koju je Galerija suvremene umjetnosti priredila u povodu prvog Muzičkog biennala kao svojevrsno ispitivanje i osluškivanje terena pred izložbu Novih tendencija. Elan i uzmah, dijelom i naivnu predanost aktualnim težnjama kao i krhkost tog trenutka s neumoljivom je iskrenošću ocrtao Pierre Schaeffer u svom izvješću pod naslovom Doctrine de Zagreb. Preveo ga je Radovan Ivšić, opaskama opremio Ivo Malec i poslao Ivanu Picelju, no tekst je objavljen tek 2009. u svečanom zborniku za Evu Sedak (Glazba prijelaza).

 U nizu izvedbi Malecovih ranih i novih djela na raznim scenama u raznim godištima Muzičkog biennala sa Schaefferovim elektroakustičkim studijama i kompozicijama autora konkretne glazbe te nakon Kolektivnog koncerta, čija velika historijska uloga po Malecovu mišljenju nije nikada u cijelosti ispitana, izdvaja se praizvedba Opérabusa na Biennalu 1965, kolektivnog djela nastala prema Schaefferovu tekstu. Malec je skladao dvije scene (uz F. Baylea, L. Ferrarija, E. Cantona i B. Parmeggiania), Schaefferov provokativno proročki tekst preveo je i za scenu prilagodio Radovan Ivšić, a predstavu je u scenskom okviru Božidara Rašice režirao Vlado Habunek. Stoga nije neobično da se u pozadini Opérabusa naslućuje sjena naizgled davna teatarskog života, poetskog i muzikalnog, koji je na hrvatskoj sceni s avangardnom odlučnošću i osjećajem slobode ostvarila u najmračnijim ratnim vremenima Družina mladih, koje je Malec član od 1944.

Opérabus, s utkanim virtualnim susretom prve škole, što je po njegovu osjećaju i procjeni bila Družina mladih s pravim učiteljem Schaefferom, zabrujat će poput bourdona u Malecovu muzičkom plakatu Victor Hugo – jedan protiv svih, koji će odmah nakon praizvedbe u Avignonu 1971. u Hrvatskom narodnom kazalištu režirati Kosta Spaić, jedan od prvih članova Družine mladih.

Zagreb mu je bio malen

Izravni su trag družinarskog formativnog razdoblja Radovanove pjesme za glas i klavir 1952. (ili komorni orkestar), koje je napisao ponesen Ivšićevom poezijom, u kojima Malec točno prepoznaje i čita između nota, gdje je „počeo disati, počeo disati slobodnije“, zatim prva elekroakustička kompozicija, govorna kantata Mavena (1956) sa 36 Ivšićevih rečenica koje su njezino pravo muzičko biće, kaže Malec, i glazba za izvedbu Kralja Gordogana u programu Francuskog radija 1956. u režiji Alaina Trutata.

Tada se susreće i surađuje s Henrijem Dutilleuxom, profinjenim kompozitorom i u to doba glazbenim producentom Francuskog radija kojega će nepunih dvadeset godina poslije naslijediti kao profesor kompozicije na pariškom nacionalnom konzervatoriju. Veliki francuski kompozitor i profesor danas istaknutih i zahvalnih kompozitora (npr. E. Tangyja, D. Dufoura, M. Roberta, D.Tosija F. Parisa, Edith Canat de Chizy i Ph. Hurela) član internacionalnih žirija, koji je na raznim akademijama održao masjstorske radionice, Malec je svoje osnovno, solidno klasično glazbeno obrazovanje stekao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Mila Cipre. No nije dobio odgovore na pitanja koja nije znao ni formulirati, kako je sam rekao, ali za koja je znao da negdje moraju postojati. „Moj čitav studij u Zagrebu je jedna hipoteka. Milo Cipra nije kriv za to. Krive su druge okolnosti... Osim velikog poštovanja i nježnosti prema čovjeku, ja ne mogu reći da sam imao profesora u njemu, onog o kojem sam sanjao. Ali ja nikad nisam imao profesora u životu.“ Presudni odgovor nije našao ni kod Messiaena na Konzervatoriju u Parizu, nego u Groupe de la recherche de musique concrete, koja je za njega bila pravo vrelo.

No ne treba zaboraviti Malecove kompozicije iz ranog razdoblja, koje skladatelj F. B. Mache u analizi Malecove evolucije jezika naziva poluobojenim kompozicijama: Sonatu za klavir (1949), Trio za violinu, violončelo i klavir (1950), Sonatu brevis za violončelo i klavir (1956), nadahnutu glazbom Igora Stravinskog, što slijedi i barokna stilska vježba Mala barokna suita (1958). Prva kompozicija koju je Malec smatrao svojim oslobođenim i sigurnim otvaranjem bili su Pokreti u boji za orkestar (1959).

Od ranih pedesetih Malec surađuje kao slobodni kompozitor u Zagrebačkom dramskom kazalištu (koje je po duhu i ambicijama bilo tada avangardni teatar, kaže on i u kojem je održao prvo predavanje o konkretnoj glazbi 1956), zatim na Dubrovačkim ljetnim igrama s kolegama iz Družine mladih Mladenom Škiljanom i Kostom Spaićem, potom s Dinom Radojevićem i Brankom Gavellom, a poslije i u Theatre national populaire u Parizu s Georgeom Wilsonom.

Teatar i ženski glas

Sklonost teatru povezana je na osebujan način sa strastvenom pažnjom prema ženskom glasu, što nakon Cantate pour elle za sopran, harfu i magnetofonsku vrpcu (1966), Lieda za 18 glasova (1970), Dodecamerona za 12 solista, Victot Hugo – Jedan protiv svih, muzičkog plakata za dva glumca, orkestar, zbor i magnetofonsku vrpcu (1971), kulminira u djelu Vox Vocis, f (1979) za tri ženska glasa i devet (ili petnaest instrumentalista. „Tri ženska glasa predstavljaju određenu teškoću i određeni kompozicijski misterij zato što dopuštaju relativno malo prostora... Psihološki su isto tako vrlo važni, na svoj način i mnogo tajnovitiji. To je moja veza s Mozartom“, kaže Malec, „njegove opere predstavljaju za mene vjerojatno vrhunac muzičke literature. Mozart koji je više nego itko osjećao ljepotu i ljude, živa bića... Moj je san opera bez teksta, neka vrsta montaže svih mojih djela koja se obraćaju glasu u kojoj bi Vox vocis,f. zauzeo svoje mjesto“. U jednom trenutku glas izgovara Nietzscheovu rečenicu „Čovjek je prljava rijeka“ i poput oslobođenog središta u kovitlacu zvučne magme živi duboka Malecova fascinacija Wagnerom. Slušao je kao mladić Rajnino zlato i Parsifala u Zagrebu, a s uzbuđenjem se sjeća Matačićeva sviranja uvertire Tristana na raštimanom klaviru u Riječkoj operi, gdje je kratko bio direktor opere (1952/53). Relativno kasno otkriće Wagnera „bila je potvrda mog vlastitog puta, kažem to s punom skromnošću, ali vlastitog puta u onom što se zove muzičko istraživanje. Za mene muzičko istraživanje počinje kod Gesualda, nastavlja se s Beethovenom i Wagnerom i dolazi do Schönberga i Debussyja. Pojam muzičkog istraživanja vrlo je važan i u velikoj mjeri vezan je za Wagnera.“

Ivo Malec primio je najveća francuska priznanja i nagrade za svoja djela, pa i nagradu predsjednika Republike za sveukupni opus, također više odličja kojima se potvrđuju značenje njegove uloge u glazbi i zasluge za francusku kulturu. Nagradu grada Zagreba dobio je 1957. za balet Makete izveden u Hrvatskom narodnom kazalištu, a odbio je Nazorovu nagradu za životno djelo 2016. No u međuvremenu zaželio je da mu se u Zagrebu dodijeli odličje Chevalier de l’Ordre National de Mérite, pa ga je uz malu svečanost primio u Francuskoj ambasadi.

Knjige i filmovi, televizijske emisije i radijski portreti, Malecovi dani i izložbe posvećeni njegovu stvaralaštvu i djelovanju u brojnim europskim glazbenim središtima, pa tako i u Zagrebu, u dvorani Lisinski 1985. i u Hrvatskom narodom kazalištu 1990. živi su materijal koji očekuje interpretaciju i montažu te pruža mogućnost ulaženja u tajnu njegove glazbe, vodeći se mišlju Pierrea Schaeffera da ući u tajnu glazbe znači dosegnuti tajnu čovjeka.